Vraćam se kući s ponoćnog filma.Ulice su potpuno mokre.Kiša je padala cijeli dan.Miris svježe opranog zraka otežanog vlagom miješa se s mirisom mokrog asfalta.Pravo poslijekišno vrijeme.Još samo jedna ulica do doma,napokon.Gladna sam,a i moram na WC,priznajem.Nisam ljubitelj onih zahoda u kinima.

Kiša je izmamila puževe u malo noćnog gmizanja.Čak i pod treperavim svjetlom ulične lampe viidm kako se vuku uz rub ulice.Sve ih je više.Odjednom shvatim da je put do mog dvorišta praktički obložen puževima.Mali,veliki,s kućicama i golaći.Sranje!Hodam na prstima,zaobilazim ih.Pokušavam poštedjeti i njih i svoje nove čizme.Pogled mi skrene na rub ulice...žaba.Pregažena žaba.Pomalo mi je nejasno što bi žaba radila ovdje u predgrađu kad je najbliža močvara kilometrima daleko.Nebitno.Pod uličnim svjetlom izgleda jezivo.Ljigavo.Instinktivno produžim korak,više ne pazim na puževe i u tri duga koraka nađem se pred vratima kuće.Zaključano.Valjda svi spavaju.Ključ.Prepipam si džepove jakne.Hlača.Torbicu.Ne,nema vražjeg ključa.Izgleda da ću morati dignuti kuću na noge.Pozvonim.Ništa.Pozvonim još jednom.Koraci.Mama.Poznajem je po zvuku papuča.
Pita me zašto nisam ponijela ključ.Glupo pitanje.Zaboravila sam.Stalno zaboravljam.Tko se uopće tome više čudi.

Iz dnevnog boravka se približavaju koraci četvoriju nožica.Kandže mu lupkaju po parketu dok me lijeno dolazi pozdraviti.Bobi,moj pas.Mali čupavi žuti mješanac.Donijela sam ga kući u kanti farbe (praznoj naravno) prije sedam godina.Maše mi repom.Poskočio bi on,i zalajao čak,ali previše je pospan.Otrese se.Od čega,samo on zna.Uši mu klepeću.Pomazim ga i on se vrati natrag pod stol na spavanje.

Sjednem na fotelju da izujem čizme,da provjerim jesam li u svom sumanutom bijegu od duha pregažene žabe kojega nedužnog puža skratila za glavu.Nisam.Super.Ostavljam čizme nasred dnevne sobe,trenutno sam prelijena pospremiti ih.Sutra ću.

Mislim da više ipak nisam gladna.Odem na WC.Neću ulaziti u detalje.Perem zube i spremam se za spavanje.Uvalim se u krevet i smjesta zaspim.Kiša je opet počela padati.Sanjam.U šumi sam.Moj frajer je samnom.Pogledam prema gore i ugledam milijune žaba kako vise sa stabala,milijuni zelenih žaba vise na granama.On mi kaže da žabe nisu stvorene za penjanje po stablima.Gledam ga kao da mi je to nešto potpuno novo.Kaže da vrlo lako padnu.Hvata me panika,skočim dragome na leđa i kažem mu da me nosi van iz ove šume.Navlačim kapuljaču na glavu,ne želim nikakve žabe u kosi.Jurimo,ali žabama nikad kraja...Budim se.Koji bedast san.Pogledam na sat,četri su ujutro.Spavam dalje.Utonem u noć bez snova,bez žaba.

Podne je.Ustanem iz kreveta.Već mi je i vrijeme.Pred vratima sobe dočeka me Bobi.Drži nešto u ustima i maše mi repom.Nisam sigurna u što točno gledam.Žaba?!!Kakva jebena žaba??Pomislim da možda ipak još uvijek sanjam.Spusti mi je pred noge i gleda me pogledom punim ponosa.Shvatim.Kvragu,samo gumena žaba...izgleda skoro kao prava...mama mu ju je kupila jučer,to je njegova nova igračka.

Mislim da mi je za jedan dan žaba bilo sasvim dovoljno.